HRK Međugorje se emotivnom porukom oprostio od četvorice igrača: Karijeru nastavljaju u Izviđaču i Zrinjskom

Međugorska škola rukometa jedna od najuspješnijih na ovim prostorima. Dokaz tome su i brojna poznata rukometna imena koja su  ponikla u ovoj školi, a izgradila su respektabilnu rukometnu karijeru.  svima njima je zajedničko što su iz matičnog kluba karijeru nastavili u susjednom Izviđaču gdje su uz igrački iskorak ostavili veliki trag rezultatima Skauta.

Najpoznatije ime kluba Marin Šego godinama je bio okosnica hrvatske rukometne reprezentacije i vratar koji se 2016. godine popeo na vrh Europe s poljskim Kielceom Uz to, jedan od je ključnih igrača koji je Hrvatskoj donio srebro na europskom rukometnom  prvenstvu 2020. godine. Uz njega, dres Skauta su nosili i Dragan Ćavar, Zdenko Šaravanja, Petar Bubalo  i Msrko Ivanković te u novije vrijeme Marijan Šaravanja, Filip Odak i Patrick Dodig.

Njihovim putem nastavljaju i Ivano Grbeša, Antonio Ivanković i Ivan Milićević od kojih se klub oprostio emotivnom porukom koju prenosimo:

Nakon šest  godina provedenih pod našim grbom naši dječaci, sada već momci, odlaze iz našeg kluba. Nakon šest godina rukometa u istom klubu, došlo je vrijeme za jedan veći korak. Šest godina nije malo.  To su godine odrastanja, odrađenih treninga, godine sklapanja životnih prijateljstava, godine smijeha, nervoze, suza i bezbroj trenutaka koji će ostati negdje duboko zapisani u njihovom srcu.  Te 2020. kada je vecina njih kao mali dječaci tek prvi put obukli taj plavi dres, vjerojatno nisu ni razmišljali koliko će im on značiti i koliko će se ukorijeniti u njihov život. Kroz svih ovih šest godina mijenjali su se oni, mijenjao se rukomet, dolazili su novi treneri, novi suigrači, ali ljubav prema igri i toj okrugloj stvari je bila samo veća.

Zato je teško reći samo – odlaze.

Iza sebe ostavljaju veliki dio djetinjstva, ostaju prve utakmice, prvi golovi, ostavljaju trenere s kojima su prošli čitav svoj rukometni put, djelili svaku pobjedu i svaki poraz, svaki gol i svaku obranu. Iza njih ostaju i sve one male stvari koje možda danas izgledaju nevažno, ali jednog dana će upravo one biti najljepše uspomene.  Došlo je vrijeme da krenu dalje. Novi klub, novi treneri i neka nova poglavlja koja tek treba napisati.

Članove naše “9-ke” čeka  novi izazov, nova sredina i nova prilika da pokažu sve ono što su kroz godine rada i treninga izgradili. Zato im nećemo posebno poželjeti koji trofej – vjerujemo da su ga se oni već dovoljno poželjeli.

Želimo im da nastave rasti, učiti, trenirati, boriti se i prije svega uživati u rukometu. Da ostanu svoji, da vjeruju u sebe i da svaki novi izazov prihvate kao priliku da budu još bolji. A ono najvažnije već nose sa sobom – karakter, borbenost, prijateljstva, radne navike i ljubav prema rukometu. Sve ono što se ne može osvojiti medaljom, nego se gradi godinama.

Vjerujemo da će u novom klubu nastaviti pisati svoju priču, stvarati nove uspomene i jednog dana s ponosom gledati sve ono što su zajedno prošli.

Ivamo Grbeša, popularni Grbi, prva “šiša” Hrvatskog rukometnog kluba Međugorje, jedan od onih igrača čiji temperament ne možeš smiriti, ali ih uvijek voliš imati na svojoj strani, momak s kojim ti ne može biti dosadno na terenu, onaj koji igrače oko sebe čini boljima

Antonio Ivanković, naš reprezentativac i prva violina. Na terenu pravi mali živac, a svaka sudačka odluka za njega bila je posebna priča. Jedan od onih koji ima nešto svoje , spoj virtuoznosti i temperamenta,  posebnu dozu energije, nešto što se ne može naučiti niti nacrtati na ploči, znao je pronaći rješenje tamo gdje ga drugi nisu ni tražili.

Ivan Milićević, osoba za koju najbolje vrijedi ona izreka: „Nemoguće postaje moguće ako to dovoljno želiš.“ Neumoljivi trkač, trenerova desna ruka na terenu i izvan njega, momak koji igra glavom, motor ekipe, igrač koji može pokriti sve pozicije, trči za dvojicu, a razmišlja za trojicu. Jedan od onih igrača koje svaki trener voli imati u ekipi.

Uz njih trojicu, klub je odao priznanje i Ivanu Baraću koji je za novi iskorak u karijeri izabrao mostarski Zrinjski gdje će, uvjereni smo, dati ogroman obol uspjesima Plemića.

Posebna priča. Nestašan, svojeglav, uvijek spreman napraviti neku svoju malu glupost, ali istovremeno jedan od onih dječaka koje je nemoguće ne zavoljeti.

Bilo je s njim svega – od rasprava i nagovaranja do situacija u kojima se čovjek pita ,,da li je ovo stvarno napravio?”. Ali upravo takvi dječaci ostanu u posebnom sjećanju.

Ivano je kroz sve ove godine rastao, učio, trenirao i postajao sve bolji rukometaš, a sada ga čeka novi izazov i novi korak u karijeri.

A mi mu, naravno, želimo puno sreće. I da ostane isti onaj Ivano kojeg poznajemo – samo možda za nijansu manje nestašan.

Našim dečkima želimo puno uspjeha u nastavku karijere!