Dodig: “Bilo je teško, nije bilo novca, ali ljubav prema tenisu vukla me naprijed, nosila kroz teške trenutke”
Zbog nedostatka novca preskočio je juniorsku fazu karijere, ne tako davno u teškim trenucima razmišljao je i odustajanju, ali nakon dva dana bez reketa ljubav prema tenisu prevladala bi i Ivan Dodig bi nastavio gurati naprijed. Ustrajao je kroz sve, a jednu od najljepših potvrda koliko bi bio u krivu da je krenuo drugim putem, prošle je godine dobio pobjedom protiv izvjesnog Rafaela Nadala. 27-godišnji Međugorac bio je 32., ovog je tjedna 73. igrač svijeta, a danas je nakon poraza u četvrtfinalu parova, svog najvećeg uspjeha karijere na Grand Slam turnirima, za čitatelje Sportneta s vašom izvjestiteljicom podijelio svoja razmišljanja.
Prošla godina stavila vas je na tenisku mapu svijeta, prvi ste put sezonu završili u Top 50 na 36. mjestu, spustili se i do 32. mjesta, na Zagreb Indoorsu u finalu protiv Michaela Berrera osvojili ste svoj prvi naslov na ATP Touru, ostvarili ukupno 26 pobjeda (18 više nego sezonu prije), na Australian Openu jedini ste uzeli set prvom tenisaču svijeta Novaku Đokoviću (5:7, 7:6, 0:6, 2:6), u Barceloni skinuli Top 5 skalp petog igrača svijeta Robina Söderlinga (6:2, 6:4), a u Montrealu pobijedili 10-erostrukog Grand Slam pobjednika, više od 100 tjedana prvog igrača svijeta i aktualnog olimpijskog pobjednika Rafaela Nadala (1:6, 7:6, 7:6). “Lani se sve savršeno poklopilo. Bio sam nov, svojim igrama iznenadio mnoge i odigrao vrhunsku sezonu. Stigao sam do onog čemu sam se nadao kad sam prvi put uzeo reket u ruke i zbog čega se sva žrtva isplatila. Postao sam standardan na visokoj razini i dobio priliku dalje se razvijati u dodiru s najboljima na svijetu”.
Teniski put vam je bio sve samo ne lak. “Tijekom godina bilo je stvarno svega, razmišljao sam i odustajanju od svega, ali vratio bih se kući i dva dana poslije ponovno se prihvatio reketa. Volim to što radim, ljubav prema tenisu uvijek mu gurala naprijed. Bilo je teških trenutaka i nije ih bilo malo, ali i bez novca i pritisnut drugim poteškoćama, uvijek me ljubav prema tenisu vukla. Imao sam svojih sumnji, ali u konačnici uvijek sam se nadao da će mi se jednom otvoriti, da ću doći do svojih pet minuta”.
Koji je bio prijelomni trenutak, kad ste shvatili da će tih pet minuta stvarno i doći? “Možda Zagreb Indoors 2009. godine. Sezonu sam otvorio porazom u prvom kolu Futuresa u Njemačkoj” (6:1, 4:6, 6:7 od 607. igrača svijeta Martina Kližana, nap. a.), a tri tjedna poslije u Zagrebu iz kvalifikacija se probio u glavni turnir, a prije nego sam od Marija Ančića izgubio u četvrtfinalu pobijedio sam tada Top 50 igrače Andrejeva i Gulbisa” (21. na svijetu Andrejeva dobio je 6:1, 6:4, a 40. igrača svijeta Gulbisa 6:4, 7:6, nap. a.). Turnir u Zagrebu puno mi je pomogao, bio je presudan da spoznam da se mogu ravnopravno nositi i s igračima takvog kalibra. Nedugo poslije osvojio sam Challenger u Sarajevu, igrao u finalu Challengera u Ostravi i motivacija mi je porasla do neba”.
2009. prva je godina da ste sezonu završili među 200 najboljih (188.), ali otvaranje nove sezone pokazalo je da je bila samo zagrijavanje motora. U Melbourneu ste prvi put izborili nastup u glavnom turniru jednog Grand Slama. “Ostvario sam tri pobjede u kvalifikacijama i prvi put se našao u ždrijebu Grand Slama, a ono pravo stiglo je u prvom kolu protiv Juan Carlosa Ferrera. Pobjeda protiv nekadašnjeg prvog tenisača svijeta i pobjednika na Grand Slamu bila je jedna od onih koja mi je učvrstila vjeru u moju igru, dobio sam novu injekciju samopouzdanja”. U tim trenucima još ste kombinirali ATP turnire i Challengere? “Challengeri su izvrsni kad vam treba mečeva, ja sam malo pao u formi i izgubio na plasmanu i u slučaju kad bi se to nastavilo, ne bih imao nikakvih problema vratiti se na taj rang turnira. To su vrlo zahtjevni turniri, svatko tamo može doći i udarati lopticu svom snagom, vrlo lako je izgubiti od igrača rangiranog izvan Top 200”.
Dugo ste igrali na turnirima iz serije Challengera, prije toga i na Futuresima. Osvojili se tri naslova na Futuresima, Sarajevo i Astanu od Challengera, igrali još i po tri finala na obje razine. U čemu se razlikuje tenis na ATP nivou? “Danas više nije pretjerana senzacija, kao što je bila prije primjerice dva desetljeća, da zvučno ime izgubi od igrača rangiranog i do 200 pozicija ispod. Danas je tenis mnogo izjednačeniji, Challengeri vrve od vrlo kvalitetnih igrača kojima možda treba samo malo da im se otvori i da se probiju na veliku scenu. Loptica se udara jednako jako, jedino što se ovdje igra puno pametnije. Puno se pažnje poklanja pripremi meča, taktika igra veliku ulogu”.
Profesionalac ste od 2004. kad ste imali 19, preskočili ste juniorski dio karijere? “Nije bilo novca, igrao sam sitno samo u susjednim državama, dalje nisam mogao putovati. Troškovi su bili previsoki”. Sponzora nije bilo, sve što ste imali došlo je iz obitelji? “Nikakvu logistiku nisam imao, nikakvu podršku struktura. Nije to uvijek lako, gledaš oko sebe i vidiš igrače kojima su u pratnji trener, kondicijski trener, fizioterapeut, maser, psiholog. Na njemu je samo da igra, sve drugo oko njega savršeno je posloženo. Što se mene tiče slobodno mogu reći da mi nije bilo obitelji, ni mene danas ovdje ne bi bilo. Uvijek su me bezuvjetno podržavali, a do kraja života zahvalan ću biti i Juraju Ivankoviću. On je jedan od rijetkih izvan kruga rodbine koji je bio tu kad sam najviše trebao pomoć, kad je bilo najteže, kad nisam imao ni za sendvič, bezuvjetno mi je pomogao”.
Do prije dvije godine bili ste i bez trenera, trenirali ste u Halleu, ali najčešće putovali sami? Danas je drugačije. “Danas mi je trener Martin Stepanek, imam i kondicijskog trenera, fizioterapeuta. Imam cijeli tim s kojim sam vrlo zadovoljan, sve je podignuto na višu razinu”.
Pao je zato renking. Prošle stigli ste na sam prag ulaska među 30 najboljih, a danas ste na 73. mjestu. U čemu je razlika u vašoj igri ove i prošle sezone? “Udarce igram možda i bolje nego lani, lopticu udaram jače, ali rezultati nisu na tom nivou. Ove godine dosta sam se mučio s leđima, u Australiji sam u četvrtom setu morao i predati susret prvog kola Fredericu Gilu. Bio sam na svim pregledima, slikao sve, ali još nismo ustanovili o čemu je točno riječ”. Nisu samo leđa u pitanju, više niste ni novak? “Lani sam bio nepoznanica, ove sezone drugi gledaju kako će pobijediti mene, u takvoj je situaciji puno teže igrati. Pričao sam s mnogim izvrsnim igračima i svi kažu da je druga sezone na ovom nivou najteža. Sezoni u prvom dijelu sezone i nisu bili predobri, ali sada kreće sezona na bržim podlogama, trava, američka turneja na cementu, bit će valjda više pobjeda, s njima će se vratiti i samopouzdanje, vratit ću renking”.
Je li to cilj do konca sezone, vratiti se među 50 najboljih? “Cilj je ostati zdrav jer kad sam zdrav znam da mogu igrati sa svima, dobiti svakoga. Hoće li to biti 45. ili 55. mjesto, manje je bitno, bitno mi je zadržati se na ovom nivou. Igrati i dalje na najvećim turnirima, protiv najboljih igrača. Cilj mi je vratiti igru na prošlogodišnju razinu, a najbolje bi naravno bilo vratiti i renking oko 30. mjesta”.
Trenutno ste na granici što se tiče plasmana na Olimpijske igre. Ostanete li ispod crte u pojedinačnom dijelu, mislite li uopće put Londona i nastupiti u paru? “Još nisam odlučio, trebat ću dobro odvagnuti. Bilo bi izvrsno nastupiti, opipati atmosferu, ali u tom razdoblju počinje američka turneja, igra se Washington, traba razmisliti i odabrati što mi je pametnije”.
Kad smo parova, uživate u njima? “Oduvijek sam volio parove, ali zbog renkinga sve do nedavno nisam bio u mogućnosti toliko ih igrati. Ovdje s Melom sam dogurao do četvrtfinala, najveći mi je ovo rezultat na Grand Slam turnirima, a nastavit ćemo i dalje. Ide nam dobro, prvi turnir koji smo zajedno prijavili bio je Memphis i probili smo se do finala, a na Bukureštu smo igrali četvrtfinale. Brazilac je odličan, odlično se zabavljamo”. Zabava je i u Davis Cupu? “Imamo novog izbornika” (Gorana Prpića zamijenio je Željko Krajan, nap. a.) “guštamo. Svi se odlično slažemo, atmosfera je odlična. Ove godine imalo smo malo peha, za Japan se Marin ozlijedio, ja nisam bio u najboljem stanju za Argentinu, ali ostvarili smo glavni cilj i dogodine smo opet u Svjetskoj skupini. Siguran sam da možemo ponovno odigrati dobro, budemo li zdravi, bit će vrlo zanimljivo”.
Svi ste međusobno dobri, ali s Marinom Čilićem ste najbolji? “Odrastali smo kuću do kuće, Marin mi je najbolji prijatelj na Touru. Puno pričamo, međusobno se podržavamo, on gura mene kad mi ne ide najbolje, ja sam tu za njega kad je on u maloj krizi. Međusobno se motiviramo i to nam puno znači, tenis je individualni sport, svatko gleda na sebe, ali vrlo je bitno imati nekoga s kiim o svemu vezanom za tenis u svakom trenutku možeš razgovarati”. Kakav je osjećaj kad se Hrvati nađu jedan nasuprot drugoga, baš vi ste u Monte Carlu Ivana Ljubičića pobijedili u njegovom posljednjem meču? “Osjećaj je bio vrlo čudan, ne znaš kako se ponašati. Velika mi je čast da sam baš ja taj s kojim je odigrao posljednji meč, Ljubo je sportaš od glave do pete i svi mu možemo skinuti kapu”.
Igra pod hrvatskom zastavom nikad nije bila upitna? “Oduvijek sam to želio, osjećam se Hrvat i uvijek sam želio igrati samo za Hrvatsku. Spletom okolnosti zadržao sam se nešto dulje u BiH, ali čim sam došao u poziciju da zaigram za Hrvatsku, odmah sam se prebacio. Bio je to jedini mogući izbor, emocije su me uvijek vukle samo u tom pravcu”. U Zagreb Indoorsu ste doživjeli jedne od najljepših trenutaka karijere, u Umagu ste nastupili pet puta, dvaput ispali u kvalifikacijama, dvaput u prvom kolu i dosad ste ostvarili samo jednu pobjedu, prije dvije godine protiv Ivana Navarra prije nego ste u osmini finala izgubili od Ljubičića. “Volim Umag, ali ipak je to zemlja. Znam da na zemlji mogu ostvariti i bolje rezultate, ali ipak se najbolje osjećam na bržim podlogama. Vidjet ćemo ove sezone, svi ćemo igrati, valjda će biti bolje nego obično. U posljednje vrijeme jedino je Marin lani napravio dobar rezultat” (izgubio finale od Aleksandra Dolgopolova, nap. a.), “bit će valjda bolje, turnir i navijači to zaslužuju”.
Hrsport.net
