Iz pera jednoga planinara: Odmorna duša liječi i najumornije tijelo

Jedna sam od onih koja je donedavno planinarenje smatrala  bespotrebnim „pendžanjem“ bez ikakvoga smisla i cilja. Ne želeći nikoga omalovažavati, iskreno, nije mi se baš činilo smisleno hodati 5 ili više  sati i isto toliko se vraćati s mjesta gdje nema ni struje ni vode i gubiti vrijeme, ako to isto možeš raditi blizu kuće, biti na sigurnom i dostupan za sve i svašta. Namjerno kažem, biti na sigurnom jer odlazak u planine nosi sa sobom i opasnost i zahtjeva oprez. Za nekoga tko se ne boji opasnosti, ali isto tako zbog toga upada u njih i nije tako oprezan u životu, planinarenje nije bila baš primarna sportsko-rekreativna aktivnost. Razlog djelomično leži u tome što sam cijeli život u sportu i ne nedostaje mi sportskog uzbuđenja.

Slučajno ili ne, prošle godine upoznala sam jednoga entuzijastu koji mi je rekao kako sam dobrodošla u njihovo planinarsko društvo i da je to odlična stvar za svakoga čovjeka. Simpatično mi je zvučalo, ali sam rekla možda nekad i probam, ako nađem vremena. Kao i većina ljudi u današnje, moderno doba digitalnoga svijeta „zapratila“ sam službeni profil i lagano analizirala kako to ide. Objava za objavom, vizualno dojmljive, sadržajno živopisne s brojnih atraktivnih lokacija ne samo BiH nego i šire. Planinarenje mi je  postajalo sve  više zanimljivo i intrigantno i odlučila sam pokušati. Znatiželjna duhom dala sam sebi prostora da se okušam u nečemu za mene sasvim novom, ako ništa, da vidim zašto mi to ne treba u životu. I kako to uglavnom biva, gdje ništa ne  očekuješ, dobiješ duplo više od onoga što si mislio da ti se može dogoditi.

Nakon dva neuspjela odlaska u zadnji trenutak, dogodila se treća sreća i to noćni uspon na brdo Vrlosinj. Toliko sam bila uzbuđena što idem iskusiti nešto novo da sam zanemarila strah od zmija i bez razmišljanja ljetos je počela moja planinarska priča. Nepoznat teren, neki novi ljudi i sasvim nova aktivnost nesvojstvena mome karakteru, imala je puno pozitivnih strana. Dolaskom na vrh brda doživjeli smo izlazak sunca, nešto tako jedinstveno, a opet radi užurbane svakodnevice i neprestanoga zujanja, neprimjetno kod većine. Taj trenutak doživljaja izmjene noći i dana me osvijestio koliko zapravo zanemarujemo uživati u malim, a tako bitnim trenutcima. Sretna sam se vratila doma, s iskustvom koje mi se svidjelo.

Trebalo je više od dva mjeseca da se odlučim za novu planinarsku avanturu; najava odlaska na najviši vrh Hrvatske Sinjal me toliko zainteresirala da sam zanemarila kako je riječ o jednom najtežih i najzahtjevnijih uspona koji predstavlja izazov za svakoga planinara. Ljubav prema Domovini, želja da se hodi  stazama povijesne, oslobodilačke akcije Oluje i susret s prekrasnom i izazovnom Dinarom bili su više nego dovoljni motivi da se odlučim priključiti ekipi Vrlosinjaca. Moram ponovno istaknuti kako se nisam informirala o tome što me čeka jer želja za dolaskom na vrh bila je jača od bilo kakve poteškoće koja nam je možebitno stajala na putu do toga. Početak druge avanture nije obećavao puno; iznenadni zdravstveni problemi i suočavanje sa strahom od opasnosti koje sa sobom nosi tajanstvena Dinara nasuprot želji da osvojim najviši vrh Hrvatske dali su mi svega pet minuta mogućnosti odluke koja je otišla u korist potonje. Tek nakon dva sata penjanja vidim putokaz na kojemu piše 3 sata do vrha. Pomislih, ovo se netko ozbiljno igra s nama noseći znak za sobom i dovodeći nas u zabludu da smo ili na krivome putu ili da se ne pomičemo s mjesta. Iskusniji planinari, vidjevši moju reakciju, suočili su me sa stvarnošću; ovo je točno, do vrha imamo još ovoliko i malo više. Prvo što sam u sebi pomislila: Di si pošla, jadna ne bila. Pa onda potiho zazivanje Božje pomoći da mi ovo ne bude zadnji dan u životu uz molbu da sve prođe bez neke ozljede da me dotad nepoznati ljudi ne bi nosali s Dinare do dna. U šali pa prevali  ekipi  oko sebe dala sam do znanja da mi nije svejedno. Mnogi su se smijali, vjerojatno većina misleći kako se stvarno šalim; a ja se šalila nisam. I kako sam nastavila svoj već tada slavni uspon na Dinaru  shvatila sam kako planinarenje nije ono od početka moga pisanja; to je borba sa samim sobom, pomicanje osobnih granica i kako je jednom rekao predsjednik društva „izlazak iz zone komfora“. E, da… na sredini Dinare skužiš kako na planini nema ni podjele ni razlika, svi smo isti i nema nam druge opcije jer što god se nekome drugome dogodi, računaj da može i tebi. U to vrijeme počinjem razmišljati o psihološkoj dimenziji planinarenja koja ljude vraća onom iskonskom, nekadašnjem načinu života u kojemu je čovjek bio čovjek, bez kalkulacije koje danas ima na svakome koraku. Veliku sigurnost ulijevala je i spoznaja kako nema situacije koja se tijekom planinarske avanture ne može riješiti i da nitko neće biti ostavljen na cjedilu. Prestala su pitanja koja su počinjala sa „Što ako…“.  I samo ukazivanje crvene kuće i hrvatske zastave, koje je značio i krajnji cilj, za mene su bili dovoljan motiv da ne odustanem. Od početne Bebekove pjesme „Šta je meni ovo trebalo“ sve više mi je u ušima odzvanjala meni omiljena pjesma „Živjela Hrvatska“. Napokon, nakon pet sati pješačenja stigosmo do najvišeg vrha Lijepe naše s kojega se prostirao predivan pogled. Ako je točna ona „Što je teži uspon – to je bolji osjećaj“ onda je moj osjećaj bio neopisiv riječima. Osvajanje Dinare i vrha Sinjala presudili su u odluci da ovo ne bude posljednji uspon. I, nije bio! Nastavio se odlaskom na Omišku Dinaru koja je, također, imala neke pozitivne efekte i dodatno me motivirala da planinarenje postane sastavni dio moga života.

Moja planinarska priča se nakon toga nastavila tamo gdje je i počela, na brdu po kojemu Društvo i nosi ime… Božićno vrijeme i predivan ugođaj, simbolično ukrašavanje bora na vrhu uz pjesmu i smijeh, uz nesvakidašnji prizor izmjene sunca i mjeseca obilježio je još jedan uspješan uspon…  Želim naglasiti kako sam ostala pod posebnim dojmom što Društvo, uz atraktivne planinarske rute, u svome radu jako puno pozornosti pridaje i zaštiti okoliša i humanitarnom radu o čemu svjedoče brojne realizirane akcije, a meni je najdraža Planinarska adven(tura) kojom je zaokružena 2024. godina. Novu godinu otvorili smo formalnim pristupom u Društvo i nastavili prvim osvojenim vrhom. Najava odlaska na Viter u meni nije pobudila ni minimum sumnje kako će se previđenih 2 sata uspona pretvoriti u cjelodnevnu avanturu i još jedno pomicanje vlastitih granica i unutarnjeg zadovoljstva. Vožnja do početne točke, uz ugodno društvo, zezanciju i lagani hod do prvoga uspona. Sve se činilo tako lagano i jednostavno i kad tome dodamo pogled na naše prekrasno Jadransko more, zaokružili bi još jednu prelijepu planinarsku priču. I, na kraju, nije samo zaokružena teritorijalno nego i nezaboravnim iskustvom i brojnim iznenađenjima koja očito trebaju svima nama, jer očekivati nešto i nadati se da će sve biti onako smo mi isplanirali nije baš zanimljivo, zar ne? Za mene je to bio spoj laganog uspona jer riječ je o K1- T1 stazi, preko više od očekivanog udara vjetra i laganog plesa na čistini stijena i dolaska do cilja pa sve do silaska kroz šumu, pored  jezerca gdje uzimamo predah, skupljamo dojmove i bilježimo fotografiju za uspomenu. Glavni, odgovorni i najiskusniji među nama predvode  još jedan naš uspješan planinarski pothvat  i tako sretni i veseli, jedno po jedno u koloni silazimo. Bilo je tu i padova (ne znam računa li se ako nitko nije vidio), ali ono važnije i osobnog rasta kao i spoznaje da je strah jedan od čovjekovih najvećih neprijatelja i da je često nepotreban. Korak po korak dođosmo do ceste i naših prijevoznih sredstava i nasmijani polazimo svojim kućama. Na kraju, to je i najvažnije jer kako kaže jedna narodna „Odmorna duša liječi i najumornije tijelo“. Sebi trebamo dati priliku, bilo da ćemo početi planinariti ili pronaći aktivnost u kojoj ćemo uživati te se sretni i zadovoljni hvatati u koštac sa životom.

Ostavljamo nizine, osvajamo planine i pomičemo granice mogućega!