INTERVJU S IRENOM JERKOVIĆ: “Zabrana mobitela stvara otpor, a autentična inspiracija otvara vrata zdravom odrastanju”

U turističkom kompleksu Fo’Rest Međugorje u srpnju će se održati  zanimljiv sportsko-edukativni  kamp za djecu pod nazivom „Izlazi vani“. Dok se većina stručnjaka fokusira na zabrane,  ovaj projekt nudi nešto sasvim drugo,  učenje uz sportske legende.  Riječ je o petodnevnom sportskom kampu   koji je osmišljen kao proaktivni odgovor na rastući problem prekomjerne upotrebe digitalnih uređaja i sjedilačkog načina života kod djece. Kroz strukturirane sportske aktivnosti (nogomet, košarka, rukomet, karate, planinarenje) vođene od strane profesionalnih sportaša/trenera, edukativne sesije s  psihologom i sportašima te zdrave obroke, cilj projekta je potaknuti fizičku aktivnost, razviti motoričke vještine, usaditi zdrave navike, potaknuti interes za sportom te ponuditi djeci ispunjajući alternativu vremenu provedenom pred ekranima. Razgovarali smo s Irenom Jerković, psihologinjom i psihoterapeuticom, koja stoji kao suorganizator iza jedinstvenog koncepta sportsko-edukativnog kampa Izlazi vani za djecu.

Kao psiholog, vidite li u svojoj praksi stvarne promjene kod djece zbog pretjeranog korištenja ekrana? Što se zapravo događa s njihovim mentalnim zdravljem?

Promjene su itekako vidljive. Danas govorimo o pravoj pošasti, ali moramo biti precizni, nije problem u samom uređaju, već u onome što on zamjenjuje. Ekrani djeci nude “brzi dopamin” uz nula truda. Mozak se navikava na instant nagradu, što smanjuje prag tolerancije na frustraciju. Neuroznanstvena istraživanja, poput onih npr. sa Sveučilišta u Seulu, potvrđuju da pretjerana stimulacija ekranima dovodi do kemijskog disbalansa koji slabi prefrontalni korteks, dio mozga zadužen za samokontrolu i fokus. Time mozak djeteta ulazi u stanje slično ovisnosti, gdje stvarni život s “prirodnim” naporom postaje dosadan i naporan. Djeca postaju nestrpljiva, pažnja im je fragmentirana, a fizički su zdravstveno ugroženija nego ranije generacije. No, najopasnije je što gube kontakt s realnim naporom koji je potreban da bi se nešto postiglo.

Vaš pristup prevenciji ovisnosti o tehnologiji nije restrikcija, već inspiracija. Zašto mislite da su zabrane loš put?

Kao terapeut, znam da restrikcija često budi još veću želju. To je ljudska priroda, ono što nam je zabranjeno, postaje najprivlačnije. Ako djetetu samo uzmete mobitel, ostavljate prazninu koju ono ne zna čime ispuniti. Inspiracija, s druge strane, otvara mogućnosti. Mi ne kažemo “ekrani su zlo”, nego kažemo “vidi koliko je život bez njih uzbudljiv”. Cilj je da dijete samo poželi odložiti uređaj jer je ono što se događa ispred njega – na terenu, u razgovoru sa sportašem, u pokretu,  puno intenzivnije i stvarnije.

Srce vašeg kampa su profesionalni sportaši. Kako oni, kao modeli učenja, utječu na djecu?

Djeca uče po modelu. Možemo im držati prodike satima, ali jedna priča Zorana Planinića o tome kako je s čitlučkog betona stigao do NBA lige vrijedi više od tisuću priručnika, nogometaša Matea Sušića koji je izgradio respektabilnu karijeru u cijeloj Europi ili karatista Ivana Martinca, Jelene Pehar, Pere Vučiča i Mate Odaka koji su iz jedne male sredine dosegli vrh svjetskog karatea do novih generacija koju predvode Filip Odak, Marijan Šaravanja i Marija Rozić koji svjedoče kako je ovo podneblje uistinu posebna sredina koja stvara velike ljude i vrhunske sportaše. Želim naglasiti kako i ostala ekipa sportaša (Marko Grgić, Nino Vasilj, Boris Džidić, Iva Ćužić) koja su se rado odazvala da budu dio ovoga projekta su ljudi koji su ostvarili velike igračke i trenerske karijere i sigurno će biti zanimljivo čuti njihove priče i učiti od njih.

Sportaši su živi dokaz da se do snova dolazi “zdravim trudom”. Oni su prolazili kroz izazove koji su današnjim generacijama gotovo nezamislivi. Kada dijete vidi svog idola, nekoga tko je uspio, i čuje da je i on imao izbor sjediti pred ekranom ili trenirati, to stvara klik u glavi. To je autentičnost koja im nedostaje.

Spomenuli ste “zdravi trud”. Što djeca konkretno dobivaju na kampu osim sportskih vještina?

Dobivaju emocionalnu otpornost. U sportu učiš izgubiti, učiš pasti i ustati, a na našem kampu djeca uče da je trud vrijednost, a ne kazna. Kroz direktan rad s profesionalnim sportašima oni iz prve ruke uče kako se nositi s porazom i kako ostati uporan, dok kroz radionice s psiholozima i umjetnicima razvijaju kreativnost i emocionalnu inteligenciju. Cilj nam je da nauče izraziti sebe, prepoznati svoje emocije i razumjeti da su fokus i mirna glava jednako važni kao i fizička sprema.

Na tom putu će dobiti odgovore na najvažnija pitanja: kako ne odustati kad je teško i kako se iskreno radovati tuđem uspjehu. Mi kao organizatori smo i sami cijeli život u pokretu i radimo ono što propovijedamo. Moja suorganizatorica je bila profesionalna košarkašica, a danas je aktivna u planinarenju. Ja sam već 20 godina u plesu, a sada sam se počela baviti i alpinizmom. To su discipline koje ne dopuštaju rastresenost; one zahtijevaju potpunu prisutnost u trenutku, ovdje i sada. Upravo tu snagu prisutnosti želimo prenijeti djeci, da osjete koliko je život ispunjeniji kada su mu posvećeni cijelim svojim bićem, a ne samo preko ekrana.

Koja je vaša poruka roditeljima koji se svakodnevno bore s “bitkama za mobitel”?

Moja poruka je jednostavna: prestanite se boriti protiv ekrana i počnite se boriti za autentična iskustva. Kada se fokusiramo samo na zabrane, djeca to doživljavaju kao napad na svoju slobodu, što samo produbljuje jaz između nas. Ekrani su alat i dio našeg vremena, ali oni nikada ne smiju postati centar dječjeg svijeta niti zamijeniti zdravo odrastanje. Umjesto da djetetu samo brojite minute provedene na mobitelu, pokušajte mu ponuditi sadržaj koji će ga istinski nadahnuti i “ukrasti” mu pažnju s ekrana na prirodan način.

Naš kamp je nastao upravo iz te ideje, da djeci pokažemo prostor gdje se spajaju iskustvo vrhunskih sportaša i njihova vlastita, nepresušna mladenačka energija. Želimo roditeljima pomoći da njihova djeca shvate da su snovi dostižni, ali da se najljepše stvari u životu događaju “uživo”, na terenu, u planini, u plesu ili u razgovoru. Kada dijete osjeti radost zbog vlastitog napretka i truda, mobitel sam od sebe postaje manje bitan. Pružite im priliku da osjete tu vrstu snage; to je najvrjedniji dar koji im možemo dati za budućnost.